Jelisaveta Načić je u tekstu “Izložba o generalnom uređenju grada u Berlinu” (BON), objavljenom u Beogradskim gradskim novinama 1910., istakla koliko je ljepote priroda podarila Beogradu, ali i naglasila da mu je čovjek malo dao. Uporedila je izgled Beograda sa izgledom drugih velikih gradova i istakla da Beograd ne odgovara gradu 20. stoljeća. Naglasila je da je novac ključni faktor u izgradnji grada. Ove riječi Jelisavete Načić i dan danas su relevantne.
“Koliko je samo ljepote priroda podarila Beogradu, a kako mu je čovjek malo dao. Kad se usporedi izgled sadašnjeg Beograda s izgledom pojedinih velikih gradova, vidi se koliko Beograd ni najmanje ne odgovara gradu 20. stoljeća i koliki je zadatak pred Beogradom, koji svojim izgledom kao danas postoji, ne odgovara nijednoj većoj, uređenoj palanci europskoj, a ne prijestolnici. Ali da bi se izgradio grad, osim okupacije općine, potrebno je okupirati pojedince, njegove kapitaliste i određena društva. A glavni faktor je novac – milijuni – s kojima smo tako siromašni.”
Pored starih fotografija i planova, Izložba o Jelisaveti Načić prikazuje ambijent Beograda s početka 20. stoljeća. Kroz izlaganje akademika prof. Branislava Mitrovića, te autora i govornika koji su istakli njenu važnost, najavljeno je objavljivanje prve knjige o ovoj zaboravljenoj arhitektici.
Jelisaveta Načić bila je prva žena arhitekta u Srbiji, rođena 1878. godine u Beogradu. Unatoč nedostatku podrške obitelji, upisala se na Tehnički fakultet i postala prva žena arhitekta. Kroz svoju arhitektonsku karijeru radila je na različitim projektima, od bolnica do urbanog uređenja. Bila je prijateljica Dimitrija Tucovića i aktivna u socijaldemokratskim krugovima.
Nakon rata, Jelisaveta je završila u logoru Nežider u Mađarskoj, gdje je upoznala i zaljubila se u albanskog intelektualca Luku Lukaja. Po povratku u Beograd, nastavila je raditi na arhitektonskim projektima i postala poznata po svom izuzetnom doprinosu Beogradu.
Spomenuti su neki od njenih najvažnijih radova, poput zgrade osnovne škole “Kralj Petar Prvi” i Crkve Aleksandra Nevskog. Njen utjecaj i danas se osjeća u Beogradu, a ulica na Dorćolu nosi njeno ime.
U svom razmišljanju o Jelisaveti Načić, autor ističe važnost prepoznavanja njenog rada i doprinosa u arhitekturi. Njen život i djelo i danas su inspiracija za razmišljanje o položaju žena u arhitekturi i kulturnoj baštini.
Zaista je impresivno kako su Jelisavetini radovi i danas vidljivi u Beogradu, podsjećajući nas na njenu izuzetnu kreativnost i predanost arhitekturi. Njeno naslijeđe treba čuvati i prepoznavati kao važan dio kulturne baštine grada.
Izvor: ( samoobrazovanje.rs / eBit.hr )