Jeste li se ikada zapitali koju metodu koriste znanstvenici kada žele odrediti koliko je star novootkriveni fosil ili neki od predmeta koje su naši preci izrađivali i koristili svaki dan? Ili, kako znanstvenici mogu odrediti koji je predmet originalan, a koji lažna kopija?
Kako se određuje starost fosila? Ne postoji samo jedan odgovor na ova pitanja, jer postoji nekoliko metoda. Ponekad se koriste pojedinačno, a ponekad i kombinirano, ali u svakom slučaju određivanje starosti fosila, stijena ili ručno izrađenog oruđa više nije predmet znanstvene rasprave, već uhodana i pouzdana metoda.
Iako ih ima mnogo više, ovo su neke od najčešće korištenih metoda:
Radiometrijske metode datiranja
Radiometrijska metoda datiranja, također poznata kao radioaktivna metoda ili apsolutna metoda, tehnika je koja se koristi za određivanje starosti materijala kao što su minerali i stijene ili starosti fosila i drugih organskih ostataka na temelju radioaktivnog raspada određenih elemenata.
Mnogi elementi su radioaktivni i raspadaju se tijekom točno određenog razdoblja koje se naziva ‘vrijeme poluraspada’, a koje odgovara vremenu potrebnom da izgube polovicu svojih radioaktivnih sastojaka.
Radiometrijske metode datiranja usavršene su s više od 40 različitih postupaka, od kojih svaki služi za određivanje starosti fosila ili predmeta koji sadrže različite radioaktivne elemente.
Primjerice, datiranjem kalij-argonom može se odrediti starost stijena i minerala, dok se datiranjem radioaktivnim ugljikom (C14) može odrediti starost većine organskih ostataka, uključujući starost drva, životinjskog tkiva, tekstila, prehrambenih proizvoda…
Gotovo sve organske tvari sadrže C14, koji se počinje smanjivati u trenutku kada živi organizam umre. Nakon smrti organizma, udio C14 atoma počinje se smanjivati.
Točno 5730 godina kasnije količina C14 je prepolovljena. Proučavanjem preostalog dijela atoma C14 u odnosu na druge atome ugljika možemo saznati koliko je star fosil.
Metoda C14, također poznata kao datiranje ugljikom, vjerojatno je najpoznatija metoda za koju je većina ljudi čula. Međutim, pouzdan je za predmete i fosile stare do 50 000 godina.
Iako ovo razdoblje uključuje mnoge ljudske ostatke i artefakte, većina pronađenih fosila mnogo je starija, pa je potrebna drugačija metoda datiranja.
Apsolutno datiranje fosila starijih od 50 000 godina zahtijeva metode kao što su metode kalij-argona ili rubidij-stroncij, koje uključuju izotope sa sporijim stopama raspada (dulji ‘životi poluraspada’).
Takvi izotopi su rijetki u samim fosilima, ali se zato pojavljuju u okolnom sloju stijena, te daju približnu starost za starost fosila. Koristeći principe relativnog datiranja (objašnjeno u nastavku), znanstvenici mogu zaključiti o približnoj starosti drugih slojeva u korelaciji sa slojem u kojem je pronađen fosil.
Paleomagnetizam se općenito koristi za fosile i objekte stare između 200.000 i 800.000 godina, to jest, metoda koja proučava zapise o Zemljinom magnetskom polju, sačuvane u raznim magnetskim mineralima tijekom vremena.
Za fosile starije od 4 milijuna godina koristi se molekularno datiranje (hipoteza molekularnog sata (MCH)), koja izračunava sekvence nukleotida u DNK ili aminokiseline u proteinima.
Ponekad se naziva genetski sat ili evolucijski sat. Kako bi se dobili točniji rezultati, molekularno datiranje često se koristi u kombinaciji s metodom kalij-argona, poznatijoj kao argonska metoda datiranja.
Rodbinski spojevi
Sedimentne stijene obično su slojevite, a svi ti slojevi nastali su u različitim razdobljima.
Relativno datiranje koristi se pri određivanju relativnog redoslijeda nedavnih događaja, bez nužnog određivanja njihove apsolutne starosti.
Prije nego što su početkom 20. stoljeća otkrivene radiometrijske metode datiranja, arheolozi su bili uvelike ograničeni relativnom metodom i mogli su odrediti samo kronološki slijed događaja, bez točne starosti pronađenog predmeta ili fosila.
Iako relativno datiranje može odrediti samo i dalje se koristi redoslijed kojim su se događaji dogodili, a ne kada su se točno dogodili, posebno s materijalima koji nemaju radioaktivne izotope.
Samo jedan dio sedimentne stijene može ispričati arheolozima cijelu priču o povijesti nekog područja. Sedimentne stijene obično su slojevite, a svi ti slojevi nastali su u različitim razdobljima.
Datiranje metodom termoluminiscencije
Keramika pronađena u Çatalhöyüku u Turskoj, najstarijem i najbolje očuvanom neolitskom nalazištu na svijetu (bakreno doba).
Gotovo svi prirodni materijali su termoluminiscentni, što znači da s vremenom apsorbiraju elektrone koji se kasnije oslobađaju u obliku svjetlosti kada se mineral zagrijava.
Što je predmet stariji, stvara više svjetla.
Ovo je vrlo korisna metoda za određivanje starosti predmeta kao što su stari glineni predmeti, jer se jednostavnim mjerenjem intenziteta svjetlosti koju emitiraju može odrediti kada je predmet posljednji put grijan, u slučaju glinenih predmeta kada su posljednji put otpušteni.
Termoluminiscencijsko datiranje također se često koristi za otkrivanje krivotvorina koje se pokušavaju prodati muzeju ili za nametanje vlastite verzije povijesti.
Dendrokronologija
Predmeti od drva mogu se ‘čitati kao knjiga’ ako se pažljivo promatra njihovo drvo. Kako stabla rastu, postaju sve deblja i svake godine dobiju novu godinu (prsten vidljiv na presjeku stabla).
Godine nam mogu ispričati cijelu priču o klimatskim uvjetima u kojima je stablo živjelo. Ako je godina bila vlažna, godine su šire, a ako je bila sušna, godine su uže. Očitavanjem godina možemo odrediti točnu starost stabla, kao i predmeta izrađenih od njega.
Preporuka
- Zašto odabrati Android uređaj?
- Zašto je škola kulinarstva dobar izbor za obrazovanje?
- Darivanje u poslovnom svijetu: 6 Najboljih ideja za poklone
- 20 zanimljivih činjenica o Međunarodnoj svemirskoj postaji (najskuplji objekt ikada izgrađen)
- Car Bomba – Najjače nuklearno oružje ikada detonirano
- Kako izbrisati Facebook profil? Detaljno uputstvo!
