Analiza Romana “Cvjetovi agave”

Roman “Cvjetovi agave” kao alegorija unutarnje metamorfoze i romansirana interpretacija jezika simbola i snova

 

Kratki roman ”Cvjetovi agave” Ane Todorović-Radetić sve je samo ne “klasični” prvijenac. Najjednostavnije rečeno, doživio sam to kao romantizirana interpretacija jezika simbola i snovakao alegorija o metamorfozi žene ili putovanju umjetnice, s metafizičkom dimenzijom.

Sa stajališta strukture, basna je na prvi pogled prilično jednostavna. No, ona je izgrađena na psihološkom temelju koji je zapravo karta po kojoj se kreću likovi. Upravo ta višeslojnost može zavarati čitatelja, te mu neće dopustiti da se udobno ušuška u pripovijest i polako okreće stranice, ne mareći gdje će stati jer je kraj već izvjestan.

Naravno, sama višeslojnost romana takva je da čitatelju omogućuje da zaroni onoliko duboko koliko je spreman ili, drugim riječima, da prati usku radnju kojoj je trenutno najskloniji.

Naravno, na kraju će mu biti oduzeta cjelina, ali pitkost same priče, radnja filma, gotovo ranjiva autentičnost i živopisnost glavnih likova koji vam se “uvlače pod kožu” nakon samo nekoliko stranica i postaju stari znanci, jednostavno vas upliću u svoje sudbine, čine da postanete ponekad sudionik, ponekad promatrač, ponekad glavni akter.

U tom trenutku ste već, i nesvjesno, zakoračili u taj dublji sloj romana – psihološki, psihoanalitički, simbolički.

„agavino cvijeće“ ane todorović-radetić
„Agavino cvijeće“ Ane Todorović-Radetić

”Cvjetovi agave” kratak sadržaj

Glavna junakinja Milena, mlada, ali još uvijek neiskusna “perspektivna” slikarica, bori se s teretom prošlosti koji, kako se radnja romana odvija, polako razotkriva svoju tamu, težinu i sve mračne i subverzivne posljedice za Mileninu krhku psihu.

Milenin život samo je naizgled običan. Ona zapravo luta dubokim zabitima svog nesvjesnog, obasjana opskurnim svjetlom samospoznaje, često razdvojena i škiljeći, poput razbacanih djelića sna, traži odgovore. Umjesto odgovora, na tom putu dobiva sve nove i nove znakove koji je vode u još dublji milje kompliciranih pitanja.

Međutim, ona ne odustaje. Naviknuta živjeti s boli, biti drugačija, čak i “čudna” ako treba, polako se oslobađa konvencionalnih inhibicija i osobnih strahova i ulazi u ono što bi psihoanalitičari i mistici nazvali “podzemljem” svijesti ili duše.

Svjetlonoša na tom putu joj je snažna Intuicija, sposobnost da u običnom momentu vidi neobično i u trivijalnom mamac. No, njezina motivacija, ono što je zaista čini snažnom i hrabrom na tom putu svakako je – Ljubav.

Ljubav prema tajanstvenom muškarcu koji je ostvarenje njezinih najluđih snova, koji joj se, naizgled, nudi na pladnju, a opet o kojem ne zna gotovo ništa. Što je on? Spasitelj? Vodič? Dar iz svemira? Ili netko tko će je gurnuti u još dublji mrak? Njezina mračna strana, đavolski Animus? Milena je odlučna da ne odustane dok ne dobije odgovore na ova pitanja.

Ali potreba za ljubavlju, tako obilno prisutna kod Milene, nije ograničena samo na odnos između muškarca i žene. Milena žarko želi postati majka – i to joj je najveća bol, najveća rana, ali i najveći izazov. Putem se zbližava s djevojčicom koja ima jednako očajničku želju pronaći svoju majku.

Ovaj neobičan, ali prirodan odnos, temeljen na dvjema kompatibilnim potrebama, čini dvije mlade žene saveznicama i gotovo ovisnima jedna o drugoj. Kako će se taj savez uklopiti u Milenin buran ljubavni život sa slikarom Urošem? Hoće li biti mjesta za svo troje? Ili će se usput pojaviti i četvrti, kao rješenje i prirodni odgovor?

cvjetovi agave
”Cvjetovi agave” 

Ne treba zaboraviti ni drugu Mileninu veliku ljubav, koja čini samu okosnicu romana, ali i paradigmu oko koje se on plete i na kojoj se najbolje zrcali njezin najprije somnabulični, a zatim sve jasniji put samospoznaje ili individuacije – a to je umjetnost.

Nesigurna i mlada, već dovoljno ranjena i poražena tragedijom koja ju je zadesila, Milena skuplja hrabrost za prve korake u svijetu umjetnosti, odvaživši se na zapažene izložbe.

Postavljena je, u sjeni, bez dovoljno samopouzdanja u sebe i svoj posao. No, slikanje nije nešto što ona može gurnuti u drugi plan ili zauvijek odustati.

To je jezik njezine psihe, način da se poveže s mračnim carstvom svoje podsvijesti, dovodeći u svijest nit opskurnih, mitskih pojava u snu. Drugim riječima, bez slikanja nema duboke komunikacije s njezinim skrivenim, unutarnjim bićem – istinskim „ja“.

Autorica je u tkanje svog romana vješto utkala nekoliko različitih likova, prateći razvoj njihovih sudbina, što čitatelju daje svojevrsni predah od prilično intenzivne priče glavnog lika.

Pojava Luke i Nevene pravo je osvježenje, koje potpuno mijenja ton i boju cijele pripovijesti. Poput Milene, i Luka je tragač. Ne osjeća se dobro u vlastitoj koži; posađeno je u pogrešnom tlu; ne miri s postojećim stanjem.

Kao stari prijatelji i vječni tragači, Milena i Luka su srodne duše; jedno drugom daju onaj prijeko potreban osjećaj da nisu sami na ovom svijetu sa svim tim čuđenjem i nemirom koji nose pod kožom.

Njihove se sudbine križaju i presijecaju različitim tokovima, jer svaka od njih slijedi svoju crvenu nit. Ono što je za Milenu umjetnost, kao način samoizražavanja i vidljiva manifestacija evolucijskih stupnjeva i put osobne individuacije, za Luku je potraga za iskonskim, izvornim životom – pronalazak Izvora stvari, neokaljane čistoće, porijekla; život u skladu s prirodom i njezinim sokovima.

U tom je smislu njegova Anima slična Vesni, božici proljeća ili nekoj drevnoj poganskoj šumskoj božici ili čuvarici ognjišta. Njegovo je hodočašće zapravo putovanje prema njoj, gniježđenje na njezinu oltaru.

Milenina potraga daleko je kompliciranija, prvenstveno zbog dubokih unutarnjih sukoba s kojima će se morati suočiti. Za nju je transformacija nužna koliko i bolna. Skidanje starog je kao skidanje kože.

Metamorfoza je bolna, jer je ostavlja golu i ranjivu, poput puža bez kućice. Ono što autorici treba odati iznimnu pohvalu jest spretnost vođenja ove metamorfoze koja, kako se radnja odvija, uspijeva povezati sve tri razine u jednu – ljubav, metafizičku dimenziju svijesti i umjetnost, kroz iznimno izazovan proces sučeljavanja. stare rane, povjerenje u nepoznato čovjeku i potpuno otpuštanje uzde i kočnice u umjetnosti.

No, bez upečatljive upotrebe jezika simbola, ponajprije snova, ali i vidljivih pojava, bez tog čitanja i tumačenja mitskog, iskonskog, hadskog, roman zasigurno ne bi dobio onu treću dimenziju koja ga čini toliko složenim i “napredni” za autora koji prvi put piše.

U tom smislu nije nimalo neskromno reći da cijela pripovijest podsjeća na starogrčke, etruščanske ili egipatske misterije u čast pojedinih bogova, gdje sudionici – adepti, prolaze kroz svojevrsnu „tamnu noć duše“. ” kako bi se borili protiv vlastitih demona i strahova, te izašli na svjetlo pročišćeni i inicirani.

roman cvjetovi agave
”Cvjetovi agave” 

Roman “Cvjetovi agave”

Roman “Cvjetovi agave” vjerno prati tu dinamiku, dajući nam na kraju, kao krunski dokaz kraja ove mračne misterije, kao svjedočanstvo dovršene individuacije – upravo cvijet agave, viđen u snu glavne junakinje.

Svi ovi elementi – grčki misteriji, jungovsko tumačenje snova i simbola, svijest o nesvjesnom i vješto korištenje intuicije – bitni su čimbenici u “Cvijetu agave” i nešto bez čega ovo djelo zasigurno ne bi uspjelo izaći na svjetlo dana. i zasjati pred očima čitatelja takvom raskošnom ljepotom. Ljepotom obogotvorenja.

Na kraju je Ana Todorović-Radetić napisala roman malen samo po broju stranica; onoliko koliko zahtijeva alegorijska forma, da bi se pohvatale sve niti i zatvorio krug.

Čitatelj ostaje tiho zadovoljan, ali i pomalo zbunjen i pitajući se: što je san, a što java? Što se stvarno dogodilo, a što je san u snu? U romanu nema konačnih odgovora, kao što ih nema ni u životu – pa je tako Ana doista izbjegla klišeje. I “sve je klišej dok se nama ne dogodi”.

samoobrazovanje.rs

Preporuka

Možda vas zanima