Samoobrazovanje - 5 stvari koje trebate znati o njemu

Samoobrazovanje – sve što treba da znate

Znanje je moć! Svaki čovjek teži znanju i na svom putu prolazi različite oblike obrazovanja (tri temeljna oblika obrazovanja u suvremenom društvu) – od neformalan preko formalan do neformalan tzv samoobrazovanje koje pojedinac za sebe organizira izvaninstitucionalno. Gdje će se na tom putu zaustaviti, koje će si granice postaviti, hoće li stati ili posustati ovisi o tome koliko je u sebi spoznao što je zapravo znanje – jedino što nam nitko ne može oduzeti.

Naravno, u toj mjeri među različitim oblicima obrazovanja nije slučajno da samoobrazovanje zauzima posljednje mjesto.

Put do samoobrazovanja, u kontekstu cjeloživotnog učenja (Cjeloživotno učenje), podrazumijeva da ste prošli kroz stupnjeve neformalnog i formalnog obrazovanja te da za postizanje veće razine samousavršavanja imate sve potrebne sposobnosti i vještine da se sami obrazujete, odnosno vlastitim trudom i bez pomoć drugih.

Istina je da je učitelj taj koji otvara vrata, ali učenik je onaj koji ulazi. Posvetivši se učenju, iz dana u dan postaje sve većia ako može koristiti ono što zna, naučit će i ono što ne zna.

Zanimljiva je metafora sante leda: vidljivi dio iznad vode čini 20% – učenje koje se odvija u institucionalno organiziranim oblicima, ostatak pod vodom čini 80% – samousmjereno ili samoplanirano učenje, t.j. samoobrazovanje.

Vlastiti tempo i stil učenja

Odrasli preferiraju samoobrazovanje, kao strategiju cjeloživotnog učenja, jer imaju želju i potrebu za određivanjem vlastiti tempo i stil učenja, fleksibilna strategija učenja, želja za oblikovanjem vlastite strukture projekta učenja, kao i odgovarajuća razina samoobrazovne kompetencije. O ovoj temi, sa znanstvenog i stručnog stajališta, detaljno govori prof. dr.sc načelnik Alibabićredoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, znanstveno polje andragogija.

“Iza pitanja o obrazovanju stoji pitanje o čovjeku.” Svako obrazovanje zapravo pretpostavlja odgovor na pitanje: Što je čovjek? (…) Nije to samo znanstveni odgovor, kakav bi netko od humanističkih znanosti mogao dati na takvo pitanje, nego puno bogatiji i dublji odgovor, filozofski odgovor. U dubini tog pitanja krije se još jedno pitanje koje naš suvremeni svijet pokušava sakriti, a koje je ipak temelj obrazovanja: kakav bi muškarac trebao biti? Slijedimo li Kanta, pitanje: Tko sam ja? nužno dovodi do drugog pitanja: Tko bih trebao biti?ˮ (Robert Redeker, francuski esejist).

samoobrazovanje

Svaki čovjek treba biti obrazovan, a visoko obrazovanje treba svakog običnog čovjeka učiniti kulturnom osobom. Formalnim obrazovanjem čovjek stječe osnovna znanja iz različitih područja, prije svega iz velikih kulturnih disciplina kao što su fizika, biologija, povijest, sociologija i filozofija. Upoznaje fizičku strukturu svijeta, osnovne teme organskog života, povijesne procese, strukturu i funkcioniranje društvenog života, kao i obrise svemira.

Tijekom daljnjeg školovanja stječe i mnoga druga znanja iz područja zanimanja koje je odabrao i kojim se pretežno bavi kroz život. Taj prijeđeni put je i put do profesionalizma. Čemu treba težiti ne samo pojedinac, već i obrazovni sustav kroz koji prolazi.

Samoobrazovanje je nastavak tog puta, nedovršeni proces i oblik samousavršavanja jer je

“samoobrazovanje je uvijek obrazovanje, i obrnuto. Ili, da se poslužimo Nietzscheovim riječima, za samoobrazovanje čovjek mora biti hrabar i odlučan, biće okrenuto sebi, a ne stroj za mišljenje, pisanje i govorˮ (Vesna Stanković Pejnović, Od obrazovanja do samoobrazovanja).

I u svijetu i kod nas, prateći službene dokumente vezane uz obrazovni proces, primjećujemo da se od samog početka formalnog obrazovanja inzistira na pripremi za proces usavršavanja, odnosno samoobrazovanja.

Kvintilijan je još u prvom stoljeću poslije Krista, kao ugledni učitelj i pedagog koji je značajno pridonio obrazovanju i odgoju mladeži, smatrao da je razvoj duhovne radoznalosti i sposobnosti za samostalno učenje glavna zadaća nastave.

Promatramo li ciljeve, ishode i standarde odgoja i obrazovanja, vidimo da su kompetencije povezane s procesom samoobrazovanja.

“Samoodgoj kao teoretsku kategoriju susrećemo još u razmišljanjima starogrčkih filozofa. Sa samoobrazovnom praksom i mnogo ranije, jer je obrazovanje kao stjecanje znanja i iskustva imalo obilježja samoučenja.ˮ (Š. Alibabić).

Ključ svega je motivacija. Stečeno znanje, akumulirano i razvrstano, pomaže pojedincu da nastavi proces proširivanja znanja i kada je prepušten sam sebi, kada nema učitelja ili mentora, kada je sva odgovornost na njemu.

Prateći suvremeni trenutak i vrijeme u kojem živi, pojedinac nastavlja putem istraživanja i stjecanja određenih kompetencija. Ljudska emancipacija danas podrazumijeva, uz klasično obrazovanje, u korak s razvojem informacijskih tehnologija, usmjerenost na samoobrazovanje, individualno učenje koje vodi u svjetliju budućnost. Takvo učenje je stalan proces, a njegov opseg i priroda ovise isključivo o pojedincu.

Teme poput obrazovanja, samoobrazovanja, informacijskih tehnologija, strategija danas su na prvom mjestu, o njima se govori, piše, raspravlja, na njima se inzistira, ali nažalost nisu istisnule temu neobrazovanosti ili krize obrazovanja.

“Neobrazovanost danas, dakle, nije intelektualni deficit, nije manjak informacija, nije defekt kognitivne kompetencije (iako će svega toga i dalje biti), već je to odricanje od volje da se nešto uopće razumije. . Gdje god se danas govori o znanju, radi se o nečem drugom od razumijevanjaˮ (Konrad Paul Lisman).

Nažalost, cjeloživotno učenje danas je postalo samo sebi svrha, a ne sredstvo koje bi služilo pojedincu. Spomenuti autor Konrad Paul Lisman, profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Beču i znanstvenik godine (za 2006.), zastupa tezu da u suvremenom društvu dolazi do sve veće industrijalizacije znanja. U prilog tome navode se primjeri modula i modularizacija, evaluacija, bolonja, bodovi, rang liste, visoke stope akademski obrazovanih građana itd. Lisman u akciji Teorija neznanja: Zablude društva znanja govori o omalovažavanju znanstvenika i nepoštivanju znanja.

„Krize obrazovanja nisu krize obrazovanja; to su životne krize; (…) kada društvo nije u stanju poučavati, to nije slučajan nedostatak aparata ili industrije; kada društvo nije u stanju poučavati, to znači da ne može poučavati samo sebe; za cijeli ljudski rod poučavati u osnovi znači biti poučen; društvo koje ne poučava je društvo koje ne voli sebe; koja sebe ne cijeni; a to je slučaj s modernim društvom” (Charles Peggy).

Bez obzira na to govorimo li o samoobrazovanju kao o samostalnom učenju ili samoplaniranom učenju ili jednostavno kao o samostalnom učenju, moramo imati na umu da znanje ne podrazumijeva gomilanje određenih činjenica. Informacija ne predstavlja znanje, potrebno je razvijati sposobnost analize i kritičkog mišljenja.

“Obrazovanje je individualistička kulturna svijest, um usmjeren na njegovanje, oblikovanje, produbljivanje i dovršavanje vlastitog Ja” (Goethe).

Zaključno, bilo bi zgodno vratiti se na početak ovog teksta, točnije na prvu misao i neizbježno Francis Bacon. Vjerujući da je znanje moć, engleski će filozof na suđenju pred engleskim parlamentom reći: Gospodo moji, ovo je moj rad, moja ruka i moje srce! Za stvaranje vlastitog djela, srcem i rukama, trebat će vam i znanje, odnosno skup svih onih znanja koja ste stekli kroz institucije, ali i kroz samoobrazovanje. Neka vam to znanje ne bude samo sebi svrha, već sredstvo kojim ćete kreirati vlastito djelo – djelo koje će govoriti i poslije vas.